Iskreno o kulturi laži i kiča

U sjajnoj knjizi Muška moderna i ženska postmoderna Dubravka Oraić Tolić govori u jednom poglavlju o raznim tipovima umjetnika te kao obilježja genija navodi: 1. intuicija, neobuzdana mašta i inspiracija (npr. „božansko oduševljenje“ u Shaftesburyja ili Goetheov prijezir prema onomu „što se obično naziva razumom“), 2. božanska stvaralačka energija na granici s bolešću, kaosom i ludilom („sveto bjesnilo“ u Charlesa Perraulta), 3. originalnost kao način izražavanja, spontanost nasuprot pravilima (po Shaftesburyju umjetnik ne oponaša, nego stvara po „unutarnjoj formi“, za Goetheova Werthera genij je nadzemaljsko „čuđenje“) itd. Genij se bori za Schillerovo „estetsko carstvo“ nasuprot Hegelovu „carstvu uma“, on želi postići jedinstvo sa svijetom, prirodom i umjetnošću, želi i sam postati neka vrsta apsoluta, osjeća se pozvanim da stvara originalna i neponovljiva djela i da ta djela suprotstavlja svojoj civilizaciji i njezinu racionalističkom umu.

Je li takav genij, iznimne duše i bezuvjetna duhovnog poriva, moguć u današnjem neoliberalnom društvu, odnosno osvrće li se današnje društvo na toga nepotkupljivoga duhovnog pustinjaka što traga za metafizičkim smislom sebe i svijeta? Ne, on ostaje na margini društva, osamljen, odbačen, jer je zavladala kultura kiča koju su stvorili pisci zanatlije i „popratni književni djelatnici“, odnosno interpretatori što podilaze općem ukusu, tržištu i medijima, potpisujući tako smrt književnosti kao duhovne činjenice. Lakrdijaš (trivijalni igrač u Hrpi) pobijedio je Mudraca (individualnoga duhovnog tragača), trendovi su odavna „pospremili“ tradiciju u azil prošlosti pa možemo reći: književnost (umjetnost) nestaje, a Mudrac (genij) živi svoju tužnu osamljenost, čak i kada je svjestan da ga nikamo ne vodi.

To bi mogao biti zaključak knjige eseja Marine Šur Puhlovski Književnost me iznevjerila (Eseji s margine), nagrađene nagradom Zvane Črnja i svojevrsnim idealnim mamcem za živu, sočnu polemiku u našoj kulturi. Marina Šur Puhlovski tom knjigom (koja se sastoji od četiri eseja) ispisuje dijagnozu današnje oboljele književnosti, upire prstom u njezine metastaze koje postaju rak-rana cijele kulture, od nadobudnih teoretičara do kulture kiča, u kojoj su književni igrači posve potisnuli književne tragače.

Temeljno je stajalište Marine Šur Puhlovski da se stvaralaštvo kreira iz sudbine, iz svijeta autora – književnost nije puko ovladavanje tehnikom pisanja, nije tek događaj, priča u kojoj su likovi svedeni na funkcije, nego duhovno i metafizičko promišljanje svijeta, tako da sudbine likova duboko zadiru i u našu esenciju, da život likova postaje duboko naš, svačiji život. Ona njeguje zaboravljeni kult pisca mudraca (što bi odgovaralo geniju, kako ga definira Dubravka Oraić-Tolić) – cijeni samo pisca neobuzdane mašte, poetične samoće, pisca strasti, misli i intuicije, koji ne udovoljava ni intelektualizmu, ni medijima, ni mainstreamu, ni zabavi… nikomu ni ničemu, samo „oltaru“ književnosti. Književnost nije puki posao, ona je sudbina, no danas je ona izgubila tu duboku autorsku osobnost i univerzalnost koju je slavio i Flaubert kada je uskliknuo: „Madame Bovary – to sam ja!“

No nestajanje duha u književnosti ima svoju priču – od moderne proze do današnjeg posve trivijalnoga doba, kad „na drugom kraju nađosmo se tad, što nekad dno je bilo, vrh je sad“, kako je proročki zapisao autoričin uzoriti mudrac Goethe.

Posljednje razdoblje identiteta

Odličan esej Smisao tradicije Marine Šur Puhlovski mogli bismo ovako sažeti: do pojave moderne umjetnosti, odnosno romana, umjetnost je živjela svoje posljednje stoljeće identiteta – čovjek, svijet i jezik bili su usklađeni, jer su i činjenice bile od Boga, pa su čovjek i njegova sudbina bili su dio općega mehanizma kojem se nitko nije mogao oteti. Veliki romanopisci 19. stoljeća slični su po uronjenosti u tradiciju, po mirnom korištenju jezika – pisac se ne brine oko sama jezika, nego o onom što njime hoće reći, on useljava duh u jezik, kreira svijet, traga za dubokim smislom čovjeka i univerzuma, zato imamo one sveobuhvatne, pripovjedački mirne romane Tolstoja, Balzaca, Hardyja.

Francuska revolucija uvodi socijalni relativizam (ne rađamo se više kao kraljevi i knezovi), a teorija relativnosti spoznajni, znanstveni relativizam – činjenice više nisu od Boga, naša stvarnost više nema identiteta, moramo je stalno iznova tumačiti i spoznavati, uvijek je nanovo zadobivati. U vremenu relativiziranja vrijednosti nema više vrhovnoga autoriteta pa je i u književnosti izgubljeno i jedinstvo autora, svijeta i jezika.

Iz književnosti nestaje svemogući pripovjedač usklađen sa svojim svijetom, jer ni čovjek 20. stoljeća nije više univerzalno biće, nego „samo pojedinac“ (Sartre) pa tako partikularno biće u svijetu stalne promjene i neravnoteže treba konstruirati svoj svijet i svoj jezik. Tako u prvoj polovini 20. stoljeća veliki pisci (Joyce, Proust ) novu stvarnost (razlomljene individue) nastoje kreirati novim jezikom, no u djelima toga razdoblja, u svim umjetnostima, i dalje se čuvaju temeljne vrijednosti tradicije – odlaskom u svijet podsvijesti, svijet, zbilja, sudbina i dalje se pokušavaju duboko domišljati. S obzirom na potragu za jezikom izražavanja skrivenoga svijeta (koji je u svakog pisca drukčiji), književnost je izgubila sklad, ali je dobila dubinu. No tu nastaje problem.

Kako je ta književnost izgubila komunikacijsku vezu s čitateljem, raste uloga kritičara koji posreduje između teškoga teksta i publike – iz kritičara se izdvojio novi popratni djelatnik književnosti, književni teoretičar, tumač, sakupljač znanja koji je počeo književnost svoditi na obrasce i modele (od ruskih formalista, odnosno Šklovskog, nadalje), pa je intelekt počeo lagano preuzimati prevlast nad emocijama, duhom, stvaralaštvom. Takva književnog teoretičara Marina Šur Puhlovski naziva učenikom koji gomila stečevine, znanje, učenikom koji se ugurao na mjesto učitelja, čime je svijet kulture postavljen naglavačke (i danas se više vjeruje onomu tko tumači i prepisuje negoli onomu tko stvara).Tako su se, malo-pomalo, u drugoj polovici 20. stoljeća razvili pisci hibrida, počelo je gomilanje pisaca Hrpe – onih koji misle da se književnost može pisati iz preslikavanja modela, da piscu valja svladati pregršt pripovjedačkih postupaka, a ne zaranjati duboko, iskreno u sebe i svijet. A kako su vrijednosti svijeta relativizirane, počela se relativizirati i tradicija – nju su te intelektualističke zanatlije smatrale domišljenom, pa su se stali poigravati njome, u stilu „metatekstualosti“ i „citatnosti“, kako su to lijepo objasnili intelektualistički upregnuti teoretičari. Mnogima talent, onaj genij koji nastoji život održati na okupu, koji je kadar iznijeti na vidjelo srž svoje duše, ne znači više ništa, on postaje puki predložak za igre umjetničkoga robota koji samo kombinira materijal poput kompjutora, a takav je robot posve dehumanizirao umjetnički poziv. No stvar je, opet, otišla dalje. Pošto je autentičan umjetnik bačen u ostavu prošlosti, stupa na scenu i zabavljač, igrač, onaj koji ne preslaguje tradiciju, nego je blefovima umanjuje, pa joj se i ruga (primjer: Mona Lisa s brkovima Marcela Duchampa ili film Istina i laž Orsona Wellesa u kojem autor dokazuje da su u likovnoj umjetnosti original i savršen plagijat jedno te isto). No, stvar, nažalost, ide još dalje.

Stvarnosna proza

Kao reakcija na metatekstualne uratke, odnosno na knjige u kojima su pisci sveli tradiciju na materijal svojih književno-hibridnih igara (makar mnogi od njih bili uvaženi, od J. L. Borgesa do nobelovca J. M. Coetzea), javila se stvarnosna proza, koja je tradiciju posve dokinula. Dok su se prvi ipak oslanjali na tradiciju, makar je destruirali ili ironizirali, pisci stvarnosne proze, povezujući govorni jezik s golim činjenicama svakodnevice, izbacujući iz književnosti sve metafore i alegorije, sveli su književnost na doslovnost. Stvarnosna proza posljednji je pokušaj književnosti da sebi vrati smisao, nažalost, neuspio – pisci stvarnosne proze mnogo su bliži novinarstvu negoli umjetnosti, u njima je dokinuto cjelovito biće, ono je svedeno samo na parcijalne funkcije i dnevničke događaje, njihova djela odgovaraju potrošačkom društvu, odatle literarno-estradni cirkusi, javna čitanja, paradiranje pisaca po pistama poput manekena.

Kako bi u neoliberalnom svijetu sparili književnost i medije, pisanje i zabavu, mnogi pisci uvode šokantne teme, ustoličuju estetiku ružnoga, jedan od najgorih primjera hibridnog proizvoda. Godinama nas takva djela, piše autorica, bombardiraju ružnim, vrućim temama svih mogućih seksualnih i psihičkih nastranosti (pedofilija, kanibalizam, genetski inženjering, terorizam), da bi dio takve književnosti otišao u površni hedonizam, u kojem je vrhunac duševnoga života drogiranje, a vrhunac jezika psovka što više iživljava negoli proživljava ljudsku patnju. Svijet književnih hibrida sve se više svodi na površnu akciju i reakciju, umjetnost više nije spoznajna zagonetka, ona je samo provokacija, mješavina jeze i užitka, povod za sablazan, a ne za uživanje, emocija udar, a ne emocija sadržaj.

I tako je nastala kultura kiča, u kojoj je književnost na koncu svedena na robu, a mnogi kritičari, odnosno „popratni književni djelatnici“, podupiru tu laž kulture, jer im je lakše dodvoriti se medijima i mainstreamu negoli braniti dostojanstvo književnosti kao duhovno-metafizičkoga traganja za svijetom. To je zaključak i završnoga eseja Književnost me iznevjerila.

Esej Osjećanje svoje sudbine kao tuđe autoričina je kritika knjige Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić, koju smatra primjerom hibridne proze (naracijska kombinatorika, žrtvovanje umjetničkoga duha u korist tehnike pripovijedanja). Esej Slučaj Fernanda Pessoe analiza je knjige Nemiri portugalskoga pisca (primjer gologa duha, pjesnika, talenta, genija koji s margine ispisuje odu samoći).

Razočarana današnjom književnošću, Marina Šur Puhlovski čeznutljivo poseže za starim majstorima – duhovni tragačima koji su prezirali poziciju medijskih insajdera, trpjeli svim bićem poziciju duhovnih autsajdera. Tako, primjerice, citira Kafku po kojem se pisac mora držati „podalje od kružoka i novina“, da ne bi „boravio u istini smo vrškom prsta“. S oduševljenjem piše o knjizi Nemiri Fernanda Pessoe, u kojem osamljenik vodi svoj beskrajni život između iznajmljene sobe i ureda, kojem je jedina stvarnost vlastita duša, dok je sve izvan neestetska noćna mora, kako reče i sam pisac u jednom od svojih fragmenata. „Između mene i života krhko je staklo. Ma koliko jasno vidio i razumio život, ne mogu ga dodirnuti“, „Nikada se ne živi toliko kao kad se mnogo misli“, „Bolje je pisati nego se usuditi živjeti“, „Nemam čežnje do literature“, samo su neki od Pessoinih iskaza u romanu bez činjenica u kojoj progovara o metafizici izdvojenosti, u kojem se udružuju intelekt i osjećaji u autentičnom doživljaju života.

Poticaj za žučne polemike

Zacijelo će biti onih koji će Marini Šur Puhlovski spočitnuti da joj je poimanje književnosti crno-bijelo (primjerice, ne priznaje za ozbiljnoga pisca onog koji u knjigu unosi ikakve elemente žanra), da je katkada radikalna i da pokušava jasno definirati „umjetnički“ i „neumjetnički“ duh u moru raznovrsnih tipova književnosti. Mogla bi uslijediti pitanja: što je to istina u književnosti, o kojoj stalno govori, tko kaže da i pisac što „robuje naraciji“ nije u tekst unio i svoju sudbinu, kako definirati u knjigama cjelovito i parcijalno biće (izuzmemo li, dakako, vidljivo trivijalna djela)? Iako je Marina Šur Puhlovski hrabro udarila u mnoge trendove, iako ima posve pravo kada brani ono iskonsko, iskreno i stvaralačko u umjetničkom biću što se ne dodvorava nikada nikome, iako s razlogom odvaja „visoko“ i „nisko“, umijeće i zabavu, iako se s pravom osvrće na pojavu blefa u kulturi (svaki čin može se promovirati kao umjetnost), iako se pronicavo osvrće na profesorsko intelektualističko forsiranje književnosti, teze o talentu i netalentu povod su za ozbiljnu raspravu. Naime, tko je taj tko će čak među priznatim autorima (pa i nobelovcima) odrediti strogu granicu između pisca mudraca i pisca zanatlije? Marina Šur Puhlovski upustila se ipak u tu potragu, svoja je subjektivna razmišljanja pretvorila u teze i tako, za razliku od mnogih, svjesno izložila sebe kritičkim sudovima.

Zbog doista originalna pristupa vodećim književnim fenomenima, pa i zbog hrabrosti da doista otvoreno kaže ono što misli, Marina Šur Puhlovski nedvojbeno je zaslužila nagradu za najbolju knjigu eseja. No je li naša, kako volimo reći „učmala“, kultura zaslužila ovu knjigu, jednu od rijetkih koja potiče na plodne i konstruktivne rasprave? To ćemo još vidjeti, samo se nadamo da ni ova književna iskrenost neće završiti u azilu šutnje, kamo su odgurnuti mnogi nepotkupljivi kreativci.